10/TRAVEL/slider2

Maroko: Između europskog bogatstva i afričkog siromaštva


O nekim zemljama imaš neka određena očekivanja prije nego ih posjetiš. Najviše volim dok se ugodno iznenadim i neko mjesto/zemlja premaši moja očekivanja.

Nakon putovanja u Kinu odluka je bila - da nastavljamo s Azijskim kontinentom ovaj put smo planirali posjetiti Vietnam, Tajland i Kambodžu. Plan da odemo tamo je propao, naš suputnik Ivan      ( nadimak: doktor ) čekao je početak predavanja iz specijalizacije i nije mogao ići na put od 3 i pol tjedna bez da zna raspored početka predavanja.


 Nakon što smo shvatili da ništa od Azije, počeli smo planirati gdje da odemo, uvjet je bio drugi kontinent i da prođemo tu državu što je više moguće. Imali smo jako puno ideja, ali ništa nam nije bilo posebno zanimljivo. Sasvim slučajno smo se sjetili Maroka. Drugi je kontinent, ima palme, sunce, ocean, Saharu, deve. Mi smo cijelo vrijeme mislili da će nam tamo biti 30 stupnjeva i da ćemo se sunčati. Mislim da je to i presudilo da izaberemo Maroko.

Kraljevina Maroko je država u sjevernozapadnom dijelu Afrike, izlazi na Atlantski ocean i Sredozemno more. Glavni grad je Rabat, a najveći Casablanca.  Službeni jezici su arapski i berberska, iako će te odlično proći ako pričate francuski - svi u Maroku pričaju francuski. Valuta im je dirham, budite pažljivi da ih promjenite na aerodromu ako vam ostane dirhama na povratku jer se ne mogu mijenjati nigdje, osim u Maroku.

Pa krenimo od početka - rano ujutro smo krenuli za Veneciju, odakle nam je letio avionom, parkirali smo auto pored zračna luke Marko Polo gdje smo trebali sletjeti. Parking i prijevoz do aerodroma Trevisa smo platili 80 eura što je odlična cijena, jer je Treviso udaljen od Marca Pola pola sata vožnje.


Aerodrom Marakeš
Čim smo izašli s aerodroma shvaćamo da Marakeš nije niti približno onom što smo zamišljali. Sve izgleda moderno. Odmah na izlazu s aerodroma su nas napali taksisti nudeći nam prijevoz od aerodroma do smještaja za 300 dirhama. Aerodrom u Marakešu nalazi u samom centru grada - svega četiri kilometra udaljen od centra grada. Cijena taxija od aerodroma do smještaja ne bi trebala biti veća od 70 dirhama bez obzira jel se vaš smještaj nalazi u modernom ili starom dijelu grada.


Pokušali smo se cjenkati s njima, te ih tražili da upale taksimetar i da ćemo platiti koliko bude bilo na taksimetru, svi taksisti su rekli - da ne postoji taksimetar do od aerodroma. Da, baš.

Savjetovala bih vam da s lijeve strane aerodroma, na glavnoj ulici pokušate uhvatiti taksi, ima ih nevjerojatno puno, sigurno ćete platiti puno manju cijenu ili pokušajte na istom mjestu uhvatiti bus koji vozi do centra. Mi to nismo znali - pa smo ipak uzeli taxi s ulaza aerodroma i platili pet puta veću cijenu.

Naš apartman je bio u Guelizu, novijem dijelu grada svega 15ak minuta šetnje do medine. Medina je stari dio grada, isjeckana labirintom uskih ulicama. Zbog veoma uskih ulica, i do samo jednog metra širine, često su zatvorene za automobilski promet, a u nekim slučajevima čak i za promet motociklima i biciklima.U novom djelu gdje je bio naš apartman nalaze se trgovine kao što su Zara, H&M, Burger King, Mc Donalds, te razni restorani i noćni klubovi.


Činjenica je da su medine opasnije, iako tvrdim da je Marakeš jako siguran, ali ne preporučujem kasnovečernje izlete u medinu, posebno ako ste žene bez muške pratnje. Već nakon prvog dana ćete to shvatiti.

Muškarci vam namiguju, doslovno pilje u vas iako se u muškom društvu, rekli bi kod nas - nemaju srama. Sigurnost u Maroku je relativna, ne vjerujem da bi vas netko napao u fizičkom smislu, ali vjerujem da bi vas mogli opljačkati ako niste pažljivi. Doktoru se stalno torba misteriozno otvarala dok smo šetali kroz medinu. Tako da pazite na svoje stvari.

Marakeš ima približno oko milijun stanovnika, jedan je od četiri kraljevska grada uz Fes, Meknes i Rabat. Maroko je nevjerojatan, od snijega na Atlasu, preko pustinje na jugu do izlaza na Atlantski ocean u Casablanci slobodno mogu reći da - Maroko ima sve.


Nakon doručka smo krenuli prema La Jardin Majorelle, botanički vrt i nekadašnji dom Yves Saint Laurenta, no tamo je bila prevelika gužva pa smo odlučili pitati na ulazu kada je najbolje vrijeme, odnosno kad ima najmanje gužva u vrtu da se vratimo kasnije ili sutra.

Prvi zajednički selfie u Maroku
Tad smo se i prvi put susreli s dugim cijevima, odnosno s čuvarima sa strojnicama ili koje već oružje da je bilo (strojnica zvuči puno bolje). Čuvali su vrtove, vjerojatno jer je to jedna od većih atrakcija u Marakešu, na prvi pogled izgledaju zastrašujuće, ali brzo smo se naviknuli jer smo ih nakon toga viđali češće npr. na ulazu u medinu, aerodromu, trgovima.



Nakon što su nam na ulazu u vrtove rekli da je najbolje da se vratimo ujutro čim se otvore, idući cilj nam je bio naći stranicu za bus da kupimo karte za Ourzezete, odnosno pustinju. Na kolodvoru smo upoznali čovjeka koji nam je nudio prijevozu automobilom do Ourzezeta, kao ovlašteni državni prijevoznik, za put od 200 kilometara kroz planinu Atlas tražio nas je 1500 dirhama - što nam se činilo kao dobra ponuda s obzirom na to da nas je 5 i da nam treba veliki automobil. Platili smo mu 300 dirhama kao osiguranje, dogovorili s njim u koje vrijeme nas treba pokupiti i gdje.

Nakon toga smo krenuli do džamije Koutoubia, to je najveća džamija u Marakešu. U nju se ne smije ulaziti, osim ako niste islamske vjeroispovjesti. Džamija je iz 12. stoljeća i jedan od prvih primjera klasičnog marokanskog stila gradnje. Okoliš oko džamije je nevjerovatan, stabla s narančama, puno zelenila, puno palmi.




Dok smo tražili put do medine odlučili smo uzeti predah i popiti kavu na krovu kafića - u Marakešu ima jako puno kafića s terasom s koje se pruža predivan pogled na grad, definitivno morate probati ako planirate ići u Marakeš ili u Maroko.  Nakon kave tražili smo Hammam i Saadijske grobnice, a naišli na bio trgovinu u kojoj se prodaje čisto arganovo ulje. Naravno kupili smo ulje, ali grobnice su već bile zatvorene, a od Hammama smo odustali jer nismo imali kupaći kostim kod sebe.

Hammam je nešto slično ‘’Wellnessu’’, odnosno kupalištu. Naravno, ne izgleda onako kako ga trenutno zamišljate. Hammam je podijeljen u 4 dijela.

Prvo, ulazite u toplu sobu gdje se obavlja prvo ''tuširanje’’ s toplom i hladnom vodom. Zatim se ulazi u ''vruću’’ sobu, nešto kao sauna u kojoj se preznojavate, otvaraju vam se pore i sve prljave stvari izlaze iz pora, koliko ćete se zadržati u sobi - ovisi isključivo o vama i o vašoj toleranciji na toplinu. Zatim se vraćate u toplu sobu u kojoj se obavlja temeljito sapuniranje, body scrub s crnim sapunom napravljenim od maslinovog ulja,  te tuširanje kantama vode.

Zadnji korak je tzv. hladna soba u kojoj su inače smješteni dodatni tuševi, to je soba za boravak u kojoj možete odmarati sve dok vam se tijelo ne vrati na normalnu temperaturu.
Ovo je klasični hammam, postoje je luksuzniji u kojim možete dobiti različite masaže i druge tretmane.

Nakon kupnje arganovog ulja, krenuli smo prema najvećem trgu i ogromnoj tržnici Jamma el - Fnaa. Trg je jako zanimljiv, ima mnogo štandova s hranom i pićem (svježe iscjeđen sok od naranče košta 4 dirhama!) , puno raznih akrobacija, žene koje oslikavaju tijelo s hennom, lokalni preprodavači naočala, satova, ljudi s kobrama, majmunima ukratko - ima svega.

Jamma el Fnaa
Kobre
Jedan od njih je praktički trčao za mnom s kobrom, samo zbog mog šokirano uplašenog pogleda kad sam vidjela zmiju. Ne znam otkud mu ideja da ću se slikati s kobrom ako bude trčao za mnom.

Molim vas da im ne dajte novac za slikanje s majmunima, majmuni su vezani lancima, a kobre su drogirane što je grozno, nikad ne bih platila nasilje nad životinjama koliko god slika s majmunom bila slatka. Dva sata od Marakeša na planini Atlas postoji prirodno stanište različitih vrsta majmuna, koji se slobodno kreću i ta slika će vjerojatno biti puno bolja.

Remek djelo vrijedno 50eura
 Na trgu ima puno žena koje nude crtanje hennom po rukama, nasred trga mene i sestru je jedna žena uhvatila na prepad, uzela ruku i počela crtati po ruci sa hennom. Crtanje je trajalo točno dvije minute, ako ne i manje, poslije toga nas tražila 500 dirhama.

Drage dame, čuvajte svoje ruke! Mi smo na kraju platili 100 dirhama i 5 eura, ali žena insistirala da joj platimo 500 dirhama, što je apsurdno zato što za 500 dirhama doslovno cijelo tijelo oslikate.

Za jednu ruku je cijena otprilike 50 dirhama.

Prošetali smo po souku, poznatoj marokanskoj tržnici na kojoj možete kupiti različite začine, suvenire, handmade sapune, čajeve, tradicionalne, Marokanske haljine i cipele, fejk Loui Vuitton.





Jeste li znali da je Marakeš glumio Abu Dhabi u filmu Sex i Grad?




Ostatak večeri smo proveli šetajući do stana, nije se teško snalaziti po Marakešu, jedina zbunjujuća stvar je ta - što su sve zgrade iste boje. Taj dan smo šetali 20 km, mi smo takvi putnici da ako taj dan ne umremo od šetnje mislit ćemo da nismo ništa vidjeli.
Doktor bi dao sve da jedan dan kažemo - '' Danas ćemo samo odmarati’’ .  Žao mi je, doktore. Ništa još od odmaranja.

Iduće jutro sestra, Marino i ja probudili smo se rano da posjetimo La Jardin Majorelle vrtova - to je poznati botanički vrt kojeg je dizajnirao francuski umjetnik Jacques Majorell. Usred vrta nalazi se i vila u kojoj je umjetnik živio sa svojom ženom sve do njihovog razvoda 50tih godina. Od 1980. godine vrt je u vlasništvu dizajnera Yves Saint Laurenta i njegovog partnera Pierra Bergea - u njemu su pronašli oazu mira. Modni dizajner i njegov partner kupnjom su spasili vrt od projekta da se pretvori u kompleks hotela. Nakon smrti dizajnera, njegov pepeo je prosut po vrtu, a tad je i njegov partner Pierre donirao vrt i vilu zakladi iz Pariza koji su ih odlučili otvoriti za javnost, a novcem od ulaznica financirati različite humanitarne zaklade po svijetu. U neposrednoj blizini vrtova nalazi se Yves Saint Laurent muzej kao, i Berberski muzej.

YSL vila
La Jardin Majorelle

La Jardin Majorelle







Vrtove smo prošli za dva sata, vratili smo se u kafić ispod naše zgrade koji nas jedini nije ‘’pljačkao’’. Cijelom putem kroz Maroko u istoj trgovini sestri naplate 25 dirhama za kutiju cigareta, meni 15, a Marinu 17 dirhama. Kineska posla i u Maroku. Čaj od mente mi kao turisti platimo 15 dirhama, a ljudi koji tamo žive 4 dirhama.


Nakon kave spremili smo stvari jer idemo za Ourzezete, kao pustinju. Vozač je kasnio 20 minuta od dogovorenog vremena kad smo se trebali naći. Inače smo jako točni na putovanjima ako trebamo negdje ići, pa sve što nije u dogovorenim vremenskim okvirima smatramo da su nas prevarili. Nakon 15 minuta čekanja krenuli smo na kolodvor u njihov ured, bijesni, čvrsti u odluci da ćemo ih prijaviti policiji. Kad smo došli do kraja naše ulice pojavio se vozač. Super, jedan problem manje. Tako da - točnost im nije vrlina.

Promet je grozan - ne izgleda toliko zastrašujuće kad si pješak, ali kad se voziš izgleda kao da ti je došao kraj. Već na izlazu iz Marakeša, drugi auto nam se zabio u retrovizor, vozač je nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Moja sestra i Marino su svjedočili kada je auto pokupio motorista, motorist se dignuo i nastavio dalje. Nema uviđaja, policije. Znakovi, ceste, semafori su generalno dobri, ali pravila u prometu su vrlo nejasna za nas europske vozače.


Vožnja preko Atlasa meni je bila grozna, zamislite staru cestu s Velebita i tako 200 kilometara, zavoj na zavoju. Vozač nas je malo vozio u svojoj traci, malo u suprotnoj. Šok i stres.
Bilo mi je jako loše tijekom vožnje, inače nemam takvih problema. Stres od vožnje pokušala sam umanjiti gledajući ljude, gradiće i sela kroz koje smo prolazili. Viđali smo puno male djece koja sama šetaju uz cestu do škole usred ničeg. Udaljenost između dva sela zna biti i po 10, 15 kilometara ako ne i više.

Vozač nam je stao u restoran/kafić da malo dođem sebi nakon toliko zavoja. Bio je petak inače neradni dan, pa kuhinja nije radila, ali su bili jako ljubazni da su nam ponudili čaj od mente i cuscus da probamo. Sjedila sam na terasi pokušavajući doći sebi, pogled oko mene je bio predivan. Mir tišina, dvojica dječaka koji na strmim liticama čuvaju ovce i neki umirujuć zvuk koji je donosio vjetar iz daleka. Brzo sam došla sebi i natjerala Marina da uslika koju sliku. Na slikama možete vidjeti gdje se nalazi selo, tako su smještena i većina sela na Atlasu.



Najveći doživljaj u restoranu je bio kad me sestra zvala da dođem s njom u kuhinju - dok sam ja bila vani ona je sa ženama u kuhinji jela cuscus.
Kad me zvala da dođem s njom nisam znala gdje idem, došle smo u kuhinju, njih tri su sjedile za stolom, smijale se i jele. Nije doživljaj jesti cuscus, ali jesti rukama je poseban doživljaj.

Pokazale su nam da trebamo s rukom uzeti od svega po malo, napraviti kuglicu i tako pojesti. Onda su shvatile da ima duge nokte, bilo im je jako smješno. Uporno su mi davale žlicu, koju sam ja odbijala jer sam htjela naučiti jesti cuscus s rukama.  Niti jedna od njih nije znala engleski, mi nismo znale francuski, ali i unatoč jezičnoj barijeri bilo nam je jako ugodno.

 Uslikali smo se s novim prijateljima i nastavili dalje za Ourzezete.


Vozač nas je prvo odveo do Ait Ben Haddou, to je stari gradić koji se nalazi na vratima Sahare, sjecište je povijesne Saharske trgovačke rute, koja je povezivala Saharu s Marakešom. Cijeli grad je napravljen od zbijene zemlje i glinene opeke, smatra se izvanredan primjer arhitekture južnog Maroka. upisan je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi 1987. godine. Filmovi i serije poput Gladijatora, Igre predstolja, Mumija, Lawrence od Arabije su snimani ovdje. Stvarno zanimljiv gradić.





U hotel smo stigli  navečer otišli smo u sobe malo ‘’doći sebi’’ i krenuli u potragu za Marokanskom hranom. Centar Ourzezeta je bio udaljen 500 metara od našeg hotela, vrijeme je bilo užasno, jako je puhalo i imala sam na sebi 7 slojeva odjeće. Prije puta, kad smo rezervirali smještaj bili smo uporni da nađemo smještaj s bazenom u ‘’pustinji’’,  jer će nam sigurno biti toplo - ipak idemo u Saharu. Temperatura je tad bila oko 5 stupnjeva tako da ništa od našeg sunčanja kod bazena.

Jeli smo pileći i goveđi Tagine, odlično jelo i jako ukusno, nakon večere vratili smo se nazad u hotel spavati. Meni je bilo još rano za spavati, a internet u sobi mi je bio grozan i imali smo tri programa na televiziji.


S obzirom na činjenicu da smo se doktor i ja, navukli na igranje ‘’ kaladonta’’ išli smo sjediti u predvorje hotela, popiti pivu i igrati ‘’kaladont’’ .  Prvi problem, ne služe alkohol u hotelu, ali su nam rekli da pored hotela ima bar u kojem možemo kupiti pivu,  pa se vratiti natrag u hotel.
Ulazimo u bar, a scena kao iz filma svi su u svojim tradicionalnim nošnjama, arapska glazba u pozadini, par muškaraca pleše. Čim smo ušli svi su pogledi bili  usmjereni na doktora i mene, bila sam jedina žena u baru i to još u krznenoj bundi. Uklopila sam se baš super, ali nisam ni ja baš očekivala da ću nositi bundu u pustinji.  Proguramo se mi do šanka naručujemo dvije pive koje plaćamo 60 dirhama i to od 0.2 dec. Kod njih je alkohol jako skup i teško da ćete ga naći svugdje.


Nakon što smo popili naše pive, išli smo spavati jer sutra idemo u potragu za devama.
Budim se ujutro oko 9:00, prvo što vidim kad otvorim prozor je pješčana oluja - samo nam je to još nedostajalo. Odemo na doručak i dogovaramo se ćemo danas raditi, a najradije bih se vratila natrag u krevet.
S obzirom na to da smo se ipak jučer vozili cijeli dan da dođemo do '' pustinje ''  bilo bi uredu da ipak odemo jahati deve, unatoč tome što jedva gledamo od pijeska koji nam leti u oči dok šetamo do agencije koja organizira jahanje deva u blizinu hotela. Žena u agenciji nam nudi da odemo nazad u Ait Ben Haddou i tamo jašemo deve, a mi se razmišljamo da prihvatimo ponudu našeg vozača da nas vozi još tri sata dalje u Zagoru, gradić južnije u Sahari.



Naravno, zašto bi mi jednostavno kad može komplicirano? Odlučili smo otići južnije u Saharu i doživjeti onaj pravi doživljaj pustinjskih dina. Samo ću reći ni d od dina. Kad smo došli u Zagoru bilo je 16:00 sati otprilike, naš vozač nas je doveo do svog frenda koji nas je ugostio u svojoj trgovini, nudeći nam čaj od mente. Popili smo čaj, shvatili svrhu zašto nose marame, kupili marame i otišli kao u pustinju.



Dvadeset minuta kasnije stajemo usred polja, gdje nas čekaju deve koje smo pretplatili. Tad shvaćamo da nećemo vidjeti pustinjske dine, već je bio sumrak, a mi se sutra po rasporedu trebamo vratiti u Marakeš.

 Nitko se više nije puno nervirao oko činjenice da nećemo doživjeti pravu Saharu, bilo nam je već svima - hajdemo jahati te deve i obaviti više to. Jahali smo deve usred palmi pola sata, sve ono što smo mogli napraviti i u Marakešu i ne voziti se ovoliko, ali mi bi umrli da nismo išli do Zagore. Iskreno, drago mi je da smo išli i da smo se praktički četiri dana samo vozili kroz Maroko - jer neke stvari nikad ne bi imali prilike vidjeti ili doživjeti u velikim gradovima.





Kasno navečer smo se vratili iz Zagore u Ourzezete, pojeli večeru u istom restoran kao i prethodnog dana. Naravno meni se i tu večer nije baš spavalo, pa smo se doktor i ja opet dogovorili da ćemo igrati kaladont. U predvorju hotela dok sam čekala doktora da se spusti, upoznala sam čovjeka koji me pitao može li sjesti sa mnom zapaliti cigaru?

Naravno da može, to je najbolja stvar na putovanjima, upoznavanje lokalnog stanovništva. Počeli smo pričati o putovanjima, o Kini, o hrani koju Kinezi jedu. Oduševio se kad sam mu rekla da pišem putopise na svom blogu, naime on je vlasnik jedne od najvećih turističkih agencija u Maroku ‘’ Desert Dream’’ , pitao nas je može li nas počastiti vinom, samo ću vam reći priču kroz priču, popili smo četiri boce.

Okupili smo za stolom sve ljude koje su sjedili sami, Ingrid iz Švedske, par iz Francuske, dečko iz Irana, Alžirca. Doktor i ja smo se požalili kako nismo vidjeli pustinju i kako smo to jutro razmišljali doći kod njega u agenciju, ali smo odustali i otišli sami u Zagoru.
Pokazali smo mu slike iz ‘’pustinje’’, baš mu je bilo žao što nismo vidjeli pustinju, pa nam je ponudio - da u zamjenu za posta na mom blogu - budemo njegovi gosti, na njegovoj farmu gdje inače ugošćuje putnike koji se odluče s njegovom agencijom ići u pustinju.

U ponudi na svojoj farmi ima kuhanje Marokanske hrane s Marokanskim ženama, spavanje, pa put u pravu pustinju, u jedan od onih luksuznih kampova usred pustinje. Ponuda nam je bila primamljiva, ali morali smo odbiti jer smo se po rasporedu trebali vratiti u Marakeš. Ponuda još stoji otvorena pa možda me put ubrzo vrati u Maroko. Agencija Desert Dream


Iskreno, večer uz vino i šalu mi je baš trebala. Kad smo išli prema Zagori doživjeli smo scenu koju smo jedino vidjeli na televiziji,  na putu stali smo par minuta zapaliti cigaru u nekom selu u podnožju planine.

Odjednom se oko nas stvorilo 15ak djece koja su išla u školu, svi su se okupili oko nas, tražeći nešto od nas. Dok smo ulazili u auto, sestra me pitala dali da im damo muffine koje smo kupili. U paketu je bilo dovoljno za svu djecu, moja prva reakcija je bila ne, ali kad sam im vidjela želju u njihovim očima rekla sam joj da im da, računajući da ima dovoljno za sve i da će podijeliti.

 Velika greška. Sva djeca su se okomili na curicu koja ih je uzela i počela su je udarati. Mi nismo znali što napraviti, reakcija - šok. Vozač je brzo izašao vani i smirio situaciju, a cijeli paket je uzeo dječak i počeo trčati. Iskreno, tuga me uhvatila, sestra i ja smo proplakale cijeli put do Zagore. Kasnije smo shvatile da bi ispravno bilo da smo ih poredali u red i dale svakom po jedan muffine.
Danima sam razmišljala o toj sceni i o tome kako olako uzimamo stvari koje imamo.  Budite zahvalni i svjesni onog što već imate, a ne onog što nemate.

Iduće jutro vraćamo se natrag u Marakeš. Na Atlasu je pao snijeg, prvo pustinjska oluja, pa snijeg moram priznati - zanimljiv slijed događaja. Promet je bio zaustavljen, pa smo stajali u koloni blizu kao nekog ‘’restorana/kafića’’. Popili smo kavu, pojeli omlet i čekali. Uspjeli smo krenuti dalje nakon 2 - 3 sata snježnih radosti u Africi. Atlas je bio zastrašujuć kad smo dolazili, a sad je još gori jer na nekim dijelovima Atlasa ima preko metar i pol snijega.





Stigli smo u Marakeš u popodnevnim satima, tu smo večer odlučili malo odmoriti. Doktor je išao na večeru s prijateljima, a Marino i ja smo se počastili vinom, dok su sestra i Mauro ipak odlučili ići spavati. Idućeg dana smo vlakom krenuli za Casablancu, mislili smo da bi bilo fora probati vlak u Maroku. Iznenađujuće dobri vlakovi, moram priznati. Brzi, udobani. Nema običnih sjedala, svugdje su kupei.




Predvečer smo stigli u kišovitu Casablancu. Casablanca je grad u zapadnom Maroku, na obali Atlantskog oceana. Casablanca je najveći grad i glavna luka u Maroku s populacijom od skoro 4 milijuna ljudi.


U Casablanci postoji samo jedan tramvaj koji vozi po cijeloj Casablanci u krug, što je odlično za nas koji smo prvi put tamo.

Tražili smo put do smještaja, znali smo otprilike gdje je, ali nam je trebao WiFI da se javimo domaćinu. Prošli smo pokraj pet kafića prije nego što smo odlučili sjesti i to baš u nargila kafić, samo njih par u kafiću je pilo čaj ili kavu dok su ostali pušili nargilu, konobar je prolazio pokraj njih i stavljao aromatizirani duhan na nargilu. Nakon pet minuta u kafiću bilo nam je loše, pa smo se prebacili vani na terasu. Ventilacija im je stran pojam.


Bio je mrak već, a Casablanca mi je djelovala više zastrašujuće od Marakeša. Očekivali smo da je modernije, sve žene koje smo vidjeli dok smo išli do smještaja su pokrivene i konzervativnije obučene od onih u Marakešu.

Javili smo se domaćinu i čekali ispred zgrade da nam netko otvori. Prošlo je neko vrijeme, kad odjednom nailazi starac sa štapom i snopom ključeva oko vrata, pitamo ga jesmo li na pravoj adresi, odgovara nam da jesmo, Englez je i pomalo zastrašujuć. Govorimo mu kako smo rezervirali smještaj u ovoj zgradi, on već zna o kojem je stanu riječ.

Pita nas jesmo li ga već vidjeli, kažemo mu da nismo, ali da smo već platili. Oh, good for you - kaže ironičnim glasom. Samo smo se pogledali. Pitali smo ga može li nas pustiti unutra do stana, a on nam odgovara kako on samo gura nos u tuđa posla i da ne bi bilo uredu da nas pusti. Zamolimo ga za poziv, on nam posudi svoj mobitel i govori nam da budemo kratki. Govorimo mu da hoćemo a on nam odgovara  - da se šali, da je on ionako milijarder.

 Opet se pogledavamo. Englez ulazi unutra i govori nam ‘’Good luck’’ - prošla me jeza. Čudno, baš kao i okruženje oko nas, mrak, kiša i par uličnih svjetiljki.

Ovako izgleda naša zgrada po danu, zamislite je po noći.

Napokon naš domaćin dolazi do nas i vodi nas u apartman, kad smo ušli shvaćamo da je lift iz 20tih godina prošlog stoljeća i da liči na onaj iz Titanica. U lift stane dvoje ljudi, prva sam otišla s domaćinom do gore, dok su sestra i doktor ipak odlučili ići stepenicama do četvrtog kata. Čim smo ušli u stan shvaćam da smo prevareni i da ne postoje dvije sobe i dnevni boravak. Postoji jedna soba i puna soba ( dnevni boravak) trosjeda. Od grijanja isto ništa, iako je kao bilo u ponudi. Dobili smo grijalicu. Od interneta isto ništa, na televiziji samo CNN i tisuću francusko / arapskih programa.


Lift

Shvaćamo da trebamo ići kupiti nešto za večeru. Vino smo kupili, večeru nismo. Marino i ja volontiramo za taj zadatak. Na izlazu iz stana sestra mi govori dobro se zamotaj i ne oblači krznenu bundu. Opet me jeza prošla. Idemo liftom prema dolje dok se u pozadini čuje samo šuštanje radija. Izlazimo u mrak, prolazimo kraj ljudi većinom muškaraca koji sjede na stepenicama zgrada, kafića, restorana. Marino mi objašnjava taktiku što napraviti ako nas netko napadne. Molim Boga da nam to neće trebati.

Našli smo mesara i mesar je jeziv! Sad u potragu za kruhom, s obzirom na to da je ipak 21:00 navečer nismo se previše nadali da ćemo ga pronaći. Mesar je praktički bio u našoj ulici, a kruh smo tražili narednih 15 minuta šetajući u nadi da će netko razumjeti što ih pitamo i da nam kažu gdje ćemo kupiti kruh. Nakon što smo kupili sve što nam treba, vraćamo se u stan. I pogodite što? Nismo uzeli ključ, parlafon ne radi. Stajali smo još 15 minuta ispred zgrade čekajući da nam netko otvori, kad baš tad nitko nije ulazio ni izlazio. Uspjeli smo uhvatiti WiFI i poslati poruku doktoru da se netko spusti dolje otvoriti nam vrata.

Noć je bila paklena - doktor, Maurić i ja smo spavali na trosjedima probudila se kao da su me tukli cijelu noć. Sestra i Marino su išli u trgovinu kupiti doručak. Tad su vidjeli scenu kad je motorista pokupio auto.
Cijela Casablanca je puna mesnica u kojoj ujedno i peku meso, odlučili su kupiti nekakve Marokanske kobasice, a mesar i sestra su napravili 100 selfija. Bio je oduševljen s njom.

Što se tiče hrane, najbolja stvar u Maroku je što nema svinjetine. Čak i McDonald’s ima tako drugačiji okus i miris od našeg, hrana je jako ukusna. Puretina nema onaj svoj miris kao kod nas, sve mi je nekako bilo puno ukusnije (zato sam i dobila 5 kg u Maroku).




Nakon doručka idemo prema džamija Hassan II. to je peta najveća džamija na svijetu, nalazi se tik u Atlantski Ocean i stvarno je prekrasna. Onima koji nisu islamske vjeroispovijesti je otvorena za jednosatne posjete uz pratnju, a tada se može razgledati i veliki, dotjerani hammam u podrumu.










Cijelim putem do džamije smo komentirali kako nismo još vidjeli niti jednog turista, a šetali sigurno dva kilometra. Dolazimo ispred džamije, pitamo policajca gdje se kupuje karta, kad odjednom čujemo hrvatski glas. Ivan i Miroslav. Vrijeme za selfie!


Poslikali smo se po cijeloj džamiji, te se dogovorili s njima da se nađemo u Rick’s Caffee- u. Kultni kafić napravljen u stilu filma Casablance.
Prije kave prošetali smo se do šetnice iza džamije. cijela šetnica gleda na džamiju i Atlantski ocean. Prekrasno! Kad smo došli do Rick’s Caffee-a bio je zatvoren imali su pauzu od 14 do 17 sati.



 Medine su uvijek isti prizor, ovaj put Marino se odlučio ošišati u medini. Dobio je ful tretman za 50 dirhama. Kupili smo tradicionalnu marokansku haljinu i cipele.
Naoblačilo se, a mi smo izlazili iz medine u potragu za stanicom za bus da kupimo karte za Fes. Našli smo stanicu, Casablanca- Fes bus vozi svakih sat vremena. Nakon što smo provjerili raspored busa, odlazimo u veliki supermarket kupujemo večeru i doručak pa se vraćamo u stan. Kilometrima smo šetali u polu krivom smjeru. Naravno, tko je vidio da se vozimo tramvajem? Bolje šetati 15 kilometara.





On nam je rekao da smo šetali kilometrima u krivom smjeru.
Ujutro nakon doručka odlučimo ponovo šetati do stanice za bus, ovaj put s kuferima. Bus za Fes inače vozi tri sata ovaj put je vozio 7 sati. Zaključak domaćina u Fesu je bio - da je vozač vjerojatno bio pijan. Oko 19 sati stižemo u Fes. Oko nas se stvorila hrpa taksista koji su nas pitali trebali nam taxi, kad im je moj nećak odgovorio da ne treba prozvali su ga rasistom. Stvarno?





Do našeg riada u medini Fesa trebalo nam je 4 i pol kilometra od stanice za bus. Bili su odlučni u namjeri da prošetamo. Ipak taj smo se cijeli dan vozili u busu, a već sutra po planu letimo za Barcelonu.

Pa da vidimo Fes koliko možemo dok smo tu. Prešli smo sigurno tri kilometra, dok nismo došli do jednog velikog bulevara, na ulazu bulevara stajali su vojnici s puškama, ali mi se nismo puno zamarali oko toga. Već smo navikli. Dok smo šetali po bulevaru nizbrdo, sestra i ja smo  komentirale kako je čudno da nema ljudi koji se šetaju ipak je tek 20 sati, a bulevar je lijepo osvjetljen.

Nakon par stotina metara, karta nas navodi na prečicu kroz neku uličicu koja u totalnom mraku, slušamo navigaciju i prolazimo tud, prva scena na skretanju u uličicu je - čovjek u tradicionalnoj nošnji izlazi iz parkića s bocom alkohola.

S druge strane bulevara dok ulazimo u mračnu uličicu staje plavi automobil, praktički u raspadu i ljudi iz njega viču nešto za nama. Zaključimo da su taxisti koji nas pitaju je l’ nas treba odvesti. Na izlazu iz te uličice isti plavi auto nas čeka, sestra mi govori da joj se čini da nas prati već neko vrijeme. Odlučimo reći Marinu koji je šetao 20 ak metara ispred nas.

On se okrene prema njima dok auto lagano ide za nama, te ih odluči slikati da ih isprovocira da saznamo što žele od nas. Dolaze do nas, izlaze iz automobila dvije mrge te nam govore da su policajci.


Govorimo im da im ne vjerujemo, okrećemo se i nastavljamo dalje. Pedesetak metara dalje, i dalje nas prate. Zaustavljamo taxi u prolazu i pitamo ga da nas vozi do riada. Mrge opet izlaze iz auta i dolaze do nas, ovaj put pokazivajući pištolj. Naš komentar je bio - tako možemo i mi staviti pištolj i praviti se policajci.

Taxista još stoji i čeka, jer nas ne može sve odvesti odjednom - ima mali auto, a nas je pet. Pitamo ga - jesu li to stvarno policajci? Odgovara nam da ne zna. Baš utješno. U tom trenu stiže veliki Taxi, staje pored nas.

Izgleda da su ga ''policajci'' pozvali. Uvjeravaju nas da su turistička policija, da su tu zbog nas. Objašnjavaju nam da nije uobičajeno da turisti sami šetaju po tim ulicama i to po mraku, te da smo upali u opasan dio grada.

S obzirom na oznake taxija koji nas čeka odlučimo ipak uzeti taxi do Riada i povjerovati policajcima da su policajci. Žao nam je da im se bar nismo zahvalili.


Nakon par minuta vožnje, stajemo na ulaz u Medinu, još policajaca i oružja. Čim smo izašli iz taxija na ulazu u medinu, oko nas se stvorilo par dečkiju koji nas uporno pitaju gdje idemo? Kao oni će nam pokazati. Njih se nismo mogli riješiti, zalijepe se za tebe i idu s tobom dok ti tražiš smještaj. Tad smo shvatili dan nas neka druga ekipa prati. Medina u Fesu se sastoji od malo više od 9000 uličica, to je grad u gradu. Izgubiti se može za sekundu, pitali smo sve ljude u prolazu gdje se nalazi naš Riad, dok su dečki uporno nas uvjeravali da znaju gdje je. Budite izgubljeni, ali nikad to nemojte pokazivati jer će vas napasti kao nas. Uspjeli smo naći naš riad, dečki su tražili 100 eura zato što su nam kao pokazali put, te su uvjeravali recepcionera da su nas dovezli s aerodroma i da im nismo platili.

Cijelim putem dok smo tražili riad pratila su nas dvojica s kapama. Trik je da te prate do ulaza u riad posebno ako dolazite s kuferom, kao i svi turisti malo se odmorite, osvježite pa izađete nešto pojesti. Oni vas strpljivo čekaju, nakon što izađete okruže vas i ukradu vam sve što imate. Jako često se to događa, a jako rijetko to možete pročitati u nekom domaćem putopisu.

Mi smo odlučili ostati u Riadu tu večer. Rezervirali smo na recepciji vodiča za ujutro koji će nas provesti po medini. Išli smo spavati, ali meni je naravno bilo dosadno pa sam izašla iz sobe u namjeri da nađem nekog koga mogu zamoliti da mi ode kupiti cigare ili bar da mi da jednu.

 Ostali smo bez cigara još kad smo večerali, ali nismo htjeli izlaziti vani.  Riad je mračan i tih, spuštam se s trećeg kata u prizemlje, kad odjednom vidim otvorena vrata, svjetlo upaljeno. Odlučim proviriti i vidim dečka koji sjedi za kompjuterom. Pitam ga je l’ ima cigaru, ponudi mi nargilu. Može i to, bitno da se dimi.
Sjednem kod njega u ured i shvatim da je svaki centimetar riada, uključujući i ulice oko riada pod video nadzorom. Pao mi je kamen sa srca, osjećala sam se skroz sigurno.


Otišao mi je po cigare, popili smo čaj od mente i pričali par sati. Sestra je došla kod nas, nije joj bilo dobro od stresa zbog turističke policije, lopova, dečkiju koji su nas kao doveli. Tad je dobila nadimak ‘’panic lady’’ . Ispitivali smo ga stvari koje nismo imali prilike još saznati. U njihovoj kulturi nije više toliko bitno da cura koju će ženiti bude islamske vjeroispovijesti .

U mnogim hrvatskim putopisima koje sam čitala prije puta govore kako je bitno dati prosjecima par dirhama za sreću, da je to u kulturi. Istina je da uopće nije. A mi smo dali dirhama i dirhama.
Rekao nam je da je internet je u Maroku grozan zato što imaju samo jednog teleoperatera koji je pod vlasništvom Marokanskog kralja. On je vlasnik riada, radi cijeli dan i noć, spava 4 sata dnevno. Ima još jedan riad u blizini koji vodi skupa s bratom, svako jutro ga otvara u šest, a cijelu noć prati kamere od oba.



U 4 ujutro sam napokon odlučila ići spavati. Napokon udoban krevet i to cijeli bračni za mene.

Ujutro nakon doručka vodič dolazi po nas. Fes je najstariji kraljevski grad, ima oko milijun stanovnika, nazivaju ga i Plavim Gradom zbog Plavih vrata koje se nalaze na ulazu u Medinu. Četvrti je po veličini grad po veličini u Maroku.

Medina ili stari grad u Fesu je najveća i najočuvanija u cijelom arapsko- muslimanskom svijetu. U medini živi oko 350.000 stanovnika te se smatra najvećim urbanim područjem bez automobilskog prometa. Medina je na UNESCO- vom popisu svjetske baštine.

Plava vrata

Ako idete s vodičem vjerojatno će vas odvesti u radionicu prerade i bojenja kože. Cijelu radionicu možete vidjeti s vrha prodavaonice kože. Zanimljivo iskustvo i prizor za vidjeti. Na izlazu na krov prodavaonice dali su nam listiće mente - čim smo izašli shvatili su zašto. Prerada kože podrazumijeva izuzetno neugodan miris. Sve se radi na starinski način, svi proizvodi su pravo umjetničko djelo, a cijene su niže nego kod nas. Zanimljivo iskustvo i prizor za vidjeti.












Nakon prerade kože nastavljamo dalje, do trgovine s raznim preparatima, začinima tzv. co- ops, udruge žena kojima je to način postizanja emancipacije i samostalnosti, kao. U toj trgovini smo gledali proces izrade arganovog ulja. Drvo argan raste smo u jugozapadnom dijelu Maroka. Ulje se proizvodi na stari tradicionalni način, proces dobivanja ulja je težak i traje dugo. Oraščići se beru, razbijaju kamenom, melju. Dobivena smeđa pasta se ručno gnječi kako bi se dobilo arganovo ulje. Za jednu litru arganovog ulja potrebno je oko 100kg svježih plodova. Marokanci arganovo drvo nazivaju još i ‘’drvo života’’ zbog svoje mogućnosti da čak i ako odumre od velike suše, nakon sedam godina može ponovo oživjeti. Arganovo ulje poznato je i kao borac protiv bora.




Kupili smo par stvarčica i nastavili dalje do prodavaonice tekstila proizvedenog od svile kaktusa. Gledali smo kako proizvode pokrivač na tkalačkom stroju, skroz zanimljivo. Mauro se toliko oduševio da si je čak kupio i šal, a njega oduševiti nije lako.




Vraćamo se lagano prema Riadu, kupujemo suvenire. Spremimo stvari do kraja, ostavljamo ih u skladištu hotela i idemo pojesti nešto prije nego što taxi dođe po nas u hotel da nas vozi na aerodrom. Odem na trafiku kupiti cigare, kad prilazi mi dečko i gleda me dok kupujem, govoreći mi tiho da ima najbolju marihuanu u gradu. Čitala sam u drugim putopisima da se to dogodi, meni je to bio prvi put. Izbjegavajte ovo, kazne u Maroku su jako visoke, ne želite par godina provesti u zatvoru u Maroku. Ljubazno sam ga odbila, nasmijala se i vratila se nazad prema ekipi.


Izabrali smo restoran s krovnom terasom, pojeli marokansku juhu i cuscus. Usluga je bila brza, što često nije slučaj jer Marokancima se baš ne žuri previše, osim u prometu. Znali smo kavu čekati 20 minuta, tako da budite strpljivi. Nakon ručka vraćamo se u hotel, pozdravljamo se s domaćinima, uzimamo stvari i odlazimo taxijem na aerodrom. Aerodrom je zanimljiv, moderan, iznenađujuć, dobro organiziran, naravno i tu ima vojnika s puškama. Letimo dalje za Barcelonu.



Posebne zahvale mom zetu Marinu koji je prihvatio ulogu fotografa i napravio odličan posao. Da nije bilo njega ne bih imala pola ovih slika za putopis. Posebno hvala na strpljenju da me slika iz 50 različitih kutova.